Srbija se često opisuje kao „hibridna demokratija“: postoje izbori, ali poverenje građana u njihovu slobodu i poštenje narušavaju trajni problemi pre i na sam dan glasanja. U praksi se ponavljaju zamerke u vezi sa neravnopravnim medijskim tretmanom, zloupotrebom javnih resursa, pritiscima na birače i zaposlenе u javnom sektoru, netransparentnim biračkim spiskom, kao i nedovoljno delotvornim pravnim i institucionalnim reakcijama na neregularnosti. Ako Srbija zaista želi da ispuni standarde Evropske unije i Venecijanske komisije, a pritom zadrži poverenje građana, centralno pitanje glasi: kako zakon pretvoriti u stvarni mehanizam proverljivosti, osporivosti i revizije izbora? Odgovor u ovoj objavi daje se kroz šest tematskih oblasti u kojima pravo i forenzika izbora treba da postanu nerazdvojivi. Videti objavu gde je dat komparativan pregled kroz šest tematskih oblasti u demokratskim zemljama sa objašnjenjem svake od oblasti.
1) Postizborne revizije (RLAs) kao zakonska obaveza, ne „dobra volja“
Najbrži i najčistiji način da se ojača integritet prebrojavanja jeste da se postizborne revizije zasnovane na ograničavanju rizika (eng. risk-limiting audits, RLA) učine zakonski obaveznim delom svakog izbornog ciklusa (popularno objašnjenje RLA). Dobra vest za Srbiju je da se ovakav mehanizam može uvesti bez promene paradigme glasanja: pošto Srbija glasa na papiru, postoje svi preduslovi za papirno verifikovanu kontrolu. Potrebne su tri pravne karike. Prvo, izmenama Zakona o izboru narodnih poslanika i odgovarajućih podzakonskih akata treba propisati obaveznu postizbornu reviziju po unificiranom statističkom protokolu – i to tako da je procenat uzorka i putanja proširenja određena ciljanom sigurnošću (npr. 95–99%). Drugo, zakon mora naložiti vođenje kataloga glasačkih listića (engl. ballot manifest) po biračkom mestu (tačan broj, zapečaćeni paketi, šifre pakovanja, lanac čuvanja), jer bez toga nema pouzdanog slučajnog uzorkovanja. Katalog je ključni dokument koji se koristi za kontrolu zaliha i reviziju. Treće, revizija mora imati pravnu posledicu: ako RLA pokaže da je verovatnoća ispravnosti zvaničnog pobednika ispod praga, komisija je dužna da proširi reviziju do potpunog prebrojavanja ili da naloži korektivne mere (ponavljanje glasanja na spornim biračkim mestima, ispravke zapisnika, poništenje dela postupka).
U praksi je važno propisati javno generisani slučajni početni broj za dobijanje uzorka (eng. seed) (npr. bacanjem kockica pred kamerama), jasno opisane korake uzorkovanja, javnost RLA sastanaka uz prisustvo posmatrača i medija, kao i objavu detaljnih izveštaja (uz mogućnost replike zainteresovanih strana). Radi brzog učenja sistema, predvideti dvostepeni pilot: prvo na lokalnim izborima (npr. u Beogradu ili Novom Sadu) u roku od 6–9 meseci, zatim nacionalno u narednom parlamentarnom ciklusu. Time se odvaja „politička volja“ od tehničke izvodljivosti: politika pokazuje da je voljna da primeni RLA, a administracija uči da ga sprovodi kao rutinu.
2) Statistički/forenzički dokazi i sud: od nepoverenja do jasnih pravila
Sudovi često zaziru od „statistike“ kada se nudi kao samostalan osnov za poništavanje izbora. Razlog je razuman: brojke se mogu pogrešno tumačiti, a „agregatne anomalije“ ponekad su posledica normalne političke raznolikosti. Rešenje nije odbaciti statistiku, već je zakonski disciplinovati. Srbija bi, izmenama procesnih pravila i pratećih akata Republičke izborne komisije (RIK), trebalo da propisno definiše prihvatljivost forenzičkih nalaza: (1) opis metode, (2) poznate greške i granice primene, (3) javno dostupne kôdove i podatke za replikaciju, (4) praksu kontraveštačenja i (5) standard „više verovatno nego ne“ za prelaženje na šire prebrojavanje ili korektivno glasanje. Pored toga, treba osnovati registar sudskih veštaka iz oblasti izborne statistike i informatike uz verifikaciju stručnosti i kodeks etike.
Ovo „ex post“ jačanje mora da ide ruku pod ruku sa „ex ante“ garancijama: ako je sistem već postavljen tako da je svakom laiku proverljiv, manje je verovatno da će sudovi biti zatrpani kontradiktornim stručnim mišljenjima. Zbog toga se pravila o dokazima nadovezuju na RLAs: statistika nije zamena za glasove, već instrument koji sudu i javnosti pomaže da brže i pouzdanije razdvoje grešku od manipulacije.
3) Tehnologija glasanja, VVPAT i proverljivost: čuvati papir, pametno digitalizovati
Srbija danas glasa na papiru, što je – paradoksalno – prednost. Umesto polemika o uvođenju mašina ili internet-glasanja, prioritet bi trebalo da bude bolja digitalizacija onoga što već postoji uz očuvanje papirnog suvereniteta. Zakon treba da omogući: skeniranje zapisnika i listića u visokoj rezoluciji (uz zaštitu tajnosti glasanja), javno objavljivanje slika zapisnika sa svakog biračkog mesta i strukturisanih CSV/JSON fajlova sa rezultatima, kao i objavu metapodataka o lancu čuvanja (vreme zatvaranja, predaja materijala, prijem u komisiji, eventualna razlika u brojčanom stanju). Ako se ikada uvedu elementi elektronskog prebrojavanja, pravilo mora biti jasno: papir je suvereni zapis (kao VVPAT u državama koje koriste skenere); tehnička sredstva služe za brzinu i transparentnost, nikada kao nezamenljiva „crna kutija“.
Pored toga, zakonom ugraditi obavezu nezavisnih sigurnosnih testova (predizborna logika i preciznost) i posleizborni testovi (npr. nasumično ponovno skeniranje paketa i upoređivanje sa papirnim stanjem). Za sve digitalne sisteme (npr. e-uprava za overe potpisa podrške) propisati revizorske zapise (eng. audit logs), nezavisne testove i spoljnu evaluaciju kôda (gde je primenljivo). Cilj nije tehnološki fetiš, već forenzičko sleđenje tragova.
4) Podaci, otvorenost i privatnost: „bezbedna luka“ režim za istraživače i posmatrače
Forenzička analiza ne živi bez detaljnih podataka. Istovremeno, zaštita ličnih podataka (uključujući GDPR standarde) nije opcija već obaveza. Zbog toga je potreban zakonodavni „most“: režim bezbedne luke (eng. safe harbor) koji precizno određuje šta je javna obaveza objave, šta je uz kontrolisani pristup, a šta je zabranjeno objavljivati. Prva kategorija bi obuhvatila: objavu rezultata po biračkim mestima, skenirane zapisnike, agregirane pokazatelje o izlaznosti u intervalima, kao i dnevnik radnji komisija. Druga kategorija bi bila dostupna akreditovanim istraživačima i posmatračima uz sporazume o upotrebi i anonimizaciji (npr. statističke izvode iz biračkog spiska: broj novoupisanih, broj promena prebivališta po mesecima, starosna raspodela po opštinama, bez identiteta pojedinaca). Treća kategorija (npr. puni lični podaci) ostaje zabranjena, osim u svrhu zakonom vođenih postupaka.
U Zakonu o jedinstvenom biračkom spisku treba propisati dnevničko evidentiranje svake izmene (ko, kada, na osnovu kog akta), javno agregiranje promena na sedmičnom nivou i nezavisni godišnji revizorski izveštaj (tehnički i pravni) o tačnosti i ažurnosti spiska. Uz to, dopuniti Zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja posebnim rokovima i formatima za izborne podatke: rokovi u danima, ne mesecima; obavezni otvoreni formati; standardizovane šeme podataka kako bi ih mašine i ljudi mogli lako proveriti.
5) Kampanja, mediji i preizborni teren: forenzika počinje pre brojenja
Ni najbolji postizborna revizija ne može ispraviti izborni teren koji je kriv. Zbog toga je neophodno da se pravila o kampanji i medijima osavremene tako da forenzika ima kontekst. U Zakonu o elektronskim medijima i pratećim pravilnicima javnih servisa treba propisati merljive kvote ravnopravnog pristupa i formate u kojima se sučeljavaju programi i činjenice, uz obavezne nezavisne monitoring izveštaje tokom kampanje. REM mora imati operativnu nezavisnost, budžet i ovlašćenja sankcionisanja koja kažnjavaju prekršioce (od novčanih do privremenih suspenzija formata), a odluke treba da budu hitne – sankcija posle izbora ima simboličku, ali ne i korektivnu vrednost.
Za onlajn prostor potrebno je zakonski uvesti biblioteke političkih oglasa sa javnim podacima o sponzoru, iznosu, ciljanju i periodu prikazivanja, kao i obavezu platformi da omoguće istraživački pristup agregiranim podacima od javnog interesa. Zakon o finansiranju političkih aktivnosti treba da zabrani i sankcioniše zloupotrebu javnih resursa (službenih vozila, prostorija, događaja državnih organa) u kampanji, a Zakon o državnim službenicima da uvede zaštitne mehanizme za zaposlene koji prijave pritiske (eng. whistleblower zaštita). Konačno, potrebne su jasne smernice protiv stigmatizacije i demonizacije političkih protivnika: postojeća pravila o govoru mržnje i kleveti treba operacionalizovati za izbornu sezonu uz brze postupke i obavezu demantija/izvinjenja gde je to primereno, uz istovremeno čuvanje slobode izražavanja i kritike.
6) Nezavisna i kompetentna izborna tela: moć, podaci, i lekovi
Bez institucije koja hoće, zna i sme, sve prethodno ostaje prazno slovo na papiru. Republička izborna komisija treba da pređe iz ad hoc, pretežno partijskog sastava u profesionalizovan model: stalno telo sa profesionalnim sekretarijatom, budžetskom autonomijom i mogućnošću internog odeljenja za forenziku i podatke. Zakon treba da joj izričito da ovlašćenja da: (1) sprovodi RLAs, (2) naloži ciljano ili potpuno prebrojavanje, (3) pristupa svim zapisima i materijalima, (4) objavi metodologije, kôd i podatke, (5) izrekne mere i podnese krivične/prekšajne prijave, (6) akredituje i štiti rad domaćih i međunarodnih posmatrača uz najšire moguće pravo pristupa postupcima i dokumentima. Na lokalnom nivou, gradske i opštinske komisije treba standardizovati po ovim principima i vezati za sistem obuke i sertifikacije.
„Lanac čuvanja“ (eng. chain of custody) mora prestati da bude floskula: zakonom propisati standardizovane zapisnike za primopredaju materijala, vremenske pečate, evidenciju prisutnih, povrede pečata i korektivne protokole. Time se kreira minimum „forenzičkog traga“ koji omogućava i kasniju, nezavisnu proveru.
Implementacija: kako to izvesti bez urušavanja sistema
Reforme ovog tipa ne rade se preko noći, ali se mogu provesti po fazama. U kratkom roku (0–6 meseci): usvojiti izmenе zakona koje uvode pilot-RLA, obaveznu objavu zapisnika i rezultata po biračkom mestu u otvorenom formatu, monitoring kampanje sa brzim odlukama REM-a, te register veštaka. U srednjem roku (6–18 meseci): profesionalizovati RIK, formirati odeljenje za podatke i forenziku, razviti softver i priručnike za RLA, urediti sistem „bezbedne luke “ pristup istraživačima, izgraditi javni portal izbornih podataka sa API pristupom, standardizovati katalog biračkih listića i „lanac čuvanja“. U dugom roku (18–36 meseci): proširiti RLA na sve izbore, uvesti sistematske nezavisne revizije biračkog spiska, kompletirati biblioteke onlajn oglasa, sprovesti program edukacije sudija i tužilaca o statističkim dokazima, i evaluirati učinak reformi kroz javne metrike (npr. procenti pokrivenosti RLA, broj i vreme rešavanja prigovora, medijski balans, stepen otvorenih podataka i ponovljeni izbori po sudskim nalozima).
Trošak, rizici i kako ih ublažiti
Najčešći prigovori su: „skupo je“, „komplikovano je“ i „zloupotrebiće se“. Trošak je realan, ali ograničen: RLA-uzorkovanje je jeftinije od opšteg prebrojavanja, a otvoreni podaci – kada se jednom standardizuju – smanjuju broj sporova i ad hoc zahteva. Komplikacije se smanjuju standardizacijom obrazaca i obukom. Rizik zloupotrebe smanjuje se javnim metodama, objavom kôda i prisustvom posmatrača. Najvažniji „rizik“ je politički otpor: zato je pametno krenuti pilotom u većem gradu, pokazati da sistem funkcioniše i vraća poverenje, pa tek potom preći na sveobuhvatnu primenu.
Šira poruka EU i domaćem društvu
EU standardi i preporuke međunarodnih organizacija nisu „štap i šargarepa“ već kolektivno iskustvo kako se greške i zloupotrebe sprečavaju i saniraju. Srbija ne treba da izmišlja toplu vodu: iskustva SAD sa RLA, Nemačke sa javnom proverljivošću, Indije sa VVPAT, Brazila sa pravosudnim nadzorom nad tehnologijom i Estonije sa transparentnim digitalnim izveštajima daju paletu dokazanih alata. Meksiko nas uči da forenzička elegancija postizbornih analiza nije dovoljna ako su političko nasilje, medijska neravnopravnost i zloupotreba resursa „pojeli“ poštene uslove još pre otvaranja biračkih mesta. Zbog toga su preporuke u ovoj objavi namerno „horizontalne“: nadzor kampanje i medija, integritet biračkog spiska, otvoreni podaci, institucionalna nezavisnost, RLA i proverljivost papira, i jasna pravila o dokazima. Tek kada se svih šest oblasti spoje, građanin dobija ono što EU traži, a demokratija nužno treba: izbore koji su ne samo pošteni, već i vidljivo pošteni.
Zaključak: od „sumnje“ do „standardne operacije“
Forenzika izbora nije čarolija; ona je standardna operacija u zrelim demokratijama. Da bi to postala i u Srbiji, pravo mora da „otvori vrata“ metodama koje proveravaju, a institucije da „odrade svoj deo“ bez kalkulisanja. Zakonska obaveza RLA, papirna i/ili digitalna proverljivost, otvoreni podaci uz zaštitu privatnosti, ravnopravna i transparentna kampanja, jasna pravila prihvatanja statističkih dokaza i nezavisne, kompetentne komisije, to je minimum ispod koga se ne ide. Taj minimum ne služi opoziciji protiv vlasti ili obratno; on služi građaninu i legitimitetu vlasti. Ako Srbija taj minimum usvoji i primeni, „hibridna“ etiketa prestaće da važi, a evropski standardi neće biti spoljašnji pritisak, nego unutrašnja garancija da se glas svakog čoveka računa i da se može proveriti.